IN MEMORIAM
Jagoš Milović
ĆASKANjE SA ČASNIM STARINAMA
BORCI NOR-A ČISTA OBRAZA
IN MEMORIAM
JAGOS – MILOVIC Monday, 21 Jula, 2003.
U subotu, 19-og jula, u 77-oj godini života, umro je u Seattle-u savezna država Washington, USA, Jagoš Milović. Učesnik NOR-a, dugogodišnji vrlo uspješan privrednik, Crnogorac po rođenju, Bosanac po mjestu stanovanja, Jugosloven po opredeljenju. Od 1992-ge-jugonostalgičar, od 1994.te izbjeglica, ali oduvijek Čovjek, Ljudina. Skoro četvrt vijeka bio je prvi čovjek TE Kakanj u vrijeme kada je elektrana, skupa s rudnicima uglja, bila temelj razvoja Srednje Bosne. U svom je životu mnogo radio i uradio, dosta bi bilo i za dva života. Bilo je i uspjeha i padova, ali njegova vjera u Titovu Jugoslaviju i temelj na kojem je ta zemlja počivala: bratstvo i jedinstvo i jednakost naroda nikad nije slabila. Bio je svjedok i aktivan učesnik procesa razvoja te Jugoslavije i u njoj Bosne i bio je ponosan na ostvareno. No, na žalost, bio je svjedok i rušenja tog njegovog i djela njegovih savremenika. Morao je gledati kako svijet u koji je, u doslovnom smislu te riječi, ugradio sebe, nestaje i to na najgori mogući način: u krvi i zločinima, u bratoubilačkom, bezumnom ratu. Svašta je preturio preko glave, sa 15 godina je otišao u partizane, dubok ožiljak na duši je ostavila prerana smrt kćerke, ali nestanak zemlje koju je tako silno volio, koju je gradio, kojom se ponosio, taj udarac nije mogao preboliti. 95-te stiže u Seatyle sa suprugom i sinovljevom porodicom. Živi pristojno, ništa mu ne nedostaje, svi ga paze i obilaze, ali Jagoš sve to doživljava kao kaznu i gorčina mu ispunjava srce i dušu. Samo su njegove dvije unuke u stanju da ga razgale i vrate onu staru vedrinu u djedove oči. Bolest, koja ga je načela još davno u Kaknju, gde je i proveo najveći dio života, se odupirao tvrdoglavošću Bosanca i ratobornošću Crnogorca. Ignorisao ju je i «svađao» se njom. Znao je da tu bitku ne može dobiti, ali do kraja se ponašao kao da je riječ o nekoj prolaznoj epidemiji gripe. Njegovi Kakanjci i drugi prijatelji širom svijeta bili su zatečeni kada su čuli da je umro. Nikada se, naime, nije žalio, i svima je govorio da je dobro, samo ga «nešto guši u grudima«. Kad sam ga poslednji put vidio, disao je teško, bio je priključen na silne aparate, ali smo, kao i uvijek, pretresali «političku situaciju» na Balkanu i u svijetu. Htio je sve da zna, mada se samo sekirao i stenjao: Nije dobro, majku mu i ne vidim da će biti išta bolje uskoro! Bio je nemoćan, po prvi put u životu. Biće sahranjen u Siettle-u, u utorak 22-og jula. U znak sjećanja na čika Jagoša, slijedi njegov poslednji intervju koji je dao u januaru 2000-te bosanskohercegovačkom mjesečniku Stecak.
ĆASKANjE SA ČASNIM STARINAMA
BORCI NOR-A ČISTA OBRAZA
Ko će opet pokrenuti vozove kroz dolinu Bosne?
Ime Jagoša Milovića, Crnogorca koji je gotovo cijeli svoj vijek proveo u Bosni, dobro je poznato mnogim našim čitaocima. Sjetićete ga se kad vam pomenemo električnu energiju i redukcije davnih osamdesetih. Kao dugogodišnji direktor TE Kakanj, Milović je vrlo često bio gost na stranicama dnevnih listova, te u emisijama radija i televizije. Preko 20 godina je direktor TE Kakanj, privrednik od ugleda, čovjek od riječi, ličnost starog, dobrog kova. Sada je u Americi. Živi, naizgled mirno, a, zapravo, u duši bura, nemir i tegoba, što se toliko toga dešava u njemu i oko njega, a on je nemoćan da išta učini, promijeni...
STECAK: Kakvo je stanje bilo u TE Kakanj kada ste, nakon toliko godina, direktorsko mjesto morali predati drugima pod pritiskom nove vlasti koja Vas je penzionisala?
MILOVIĆ: Nije sve bilo med i mlijeko, ali, bilo je dobro, bogami jeste. Evo, samo onako, kako mi pada na pamet, nekoliko podataka. Bilo je zaposleno 70 mašinskih inžinjera i preko 2oo visokokvalifikovanih radnika – mašinista. Radili smo u 4 smjene. Odrađivali smo godišnje preko 7000 sati, iako je prosjek za TE imeđu 5 i 5 i po hiljada sati. Pogonska je spremnost bila, stvarno, na visini. izgradili smo novih 450 megawata u što je uloženo oko 600 miliona dolara. Rudnik uglja Kakanj je imao 5000 zaposlenih. Dobro, uvijek je tu bilo viška zaposlenih, što je socijala podnosila, ali, bilo je 5000 zaposlenih, samo u rudniku u Kaknju! A za nas su radili u Brezi i u Zenici!
STECAK: Znate li kakvo je sada tamo stanje?
MILOVIĆ: Znam, još mi se ljudi javljaju, a i ja zovem kad mogu. Jadno, jadno je stanje. TE sada radi kapacitetom od jedne trećine do jedne polovine. Rudnik uglja Kakanj ima samo 1500 zaposlenih. U Bosni, na žalost, nema potrebe za strujom. Nema velikih potrošača, industrije gotovo da i nema. Nema više UNIS-a, FAMOS-a, nema jednog ENERGOINVEST-a, kompanija kojom bi se svaka zemlja na svijetu ponosila, a mi smo dozvolili da propadne. Taj ENERGOINVEST je gotovo sve svoje nove proizvode ugrađivao baš u TE Kakanj. Ja sam poznavao mnogo onih, bivših privrednika, političara i funkcionera, ali se s pokojnim Blumom nijedan ne može mjeriti. Ja sam s njim, i to s ponosom ističem, proputovao pola svijeta i naučio više nego u svim školama koje sam pohađao. Blum je neponovljiv.
STECAK: Iz ugla današnjih bura i ratova, propadanja i nastajanja novih država, raseljavanja i naseljavanja po cijeloj kugli zemaljskoj malenog bosanskog naroda, ti dani, kada ste Vi rukovodili TE Kakanj izgledaju kao raj na zemlji. Ali, bilo je i tada bura.
MILOVIĆ: Dakako! Ja se zaista ponosim onim što smo, moji saradnici, radnici, mašinisti, rudari i ja učinili u toku, skoro četvrt vijeka, koliko smo zajedno gradili TE Kakanj. Radili smo sa svima u bivšoj Jugoslaviji i s mnogim partnerima u svijetu, ostvarili, sa svima dobre odnose, a s mnogima, bogami i prijateljske. Recimo, radeći sa Česima ja, ne samo da sam naučio češki jezik, nego sam stekao i mnogo prijatelja u tom narodu. Na jedno sam posebno ponosan, ne znam sjećate li se vi toga, ali rudnici i termoelektrane su uvijek bili u zategnutim odnosima, posebno osamdesetih godina. U srednjoj Bosni nije bilo tako. Uvijek smo uspijevali naći zajednički jezik sa svojim kolegama rudarima i nikad nije došlo do kakvog sukoba.
STECAK: Desetak je godina prošlo od kako je počeo krvavi rasplet drame u bivšoj Jugoslaviji. I vi ste platili svoju cijenu. Kakvi su utisci i razmišljanja danas, nakon vremenske distance?
MILOVIĆ: Ja nisam ni u snu mogao zamisliti da je moguće sve ono što se na tlu bivše Jugoslavije izdešavalo u poslednjih desetak godina, a posebno nisam vjerovao da je tako nešto moguće da se desi u Bosni. Ja sam rođen u Crnoj Gori, ali sam, još kao dječak-mladić, borac: nakon 5-te neprijateljske ofanzive, ostao u Bosni u njoj živio sve do 1994-te. Ja to ne razumijem. Ljudi su preko noći postali zvijeri! Bosna je u onoj Jugoslaviji imala ulogu Piemonta, bila je Jugoslavija u malom. Narodi su u Bosni vjekovima živeli zajedno i svima je bilo dobro, posebno u onih 50 godina nakon Drugog svjetskog rata. Mogu ovi, koji su danas na vlasti, govoriti šta hoće, ali u tih 50 godina je napravljeno čudo. Na planu energetike, industrije, izgrađeni su putevi, škole, živjelo se dobro. Ta Titova Jugoslavija je bila najliberalnija zemlja Evrope, a u poređenju sa ovom Amerikom, koja se kune u demokratiju i ljudska prava i slobode, Titova Jugoslavija je bila Atina! Svim narodima i narodnostima je bila pružena šansa da iskažu svoju racionalnu samosvijest, svoju misao, riječ. U poslednjem desetljeću te Jugoslavije mi smo bili dobro zakoračili u tu famoznu tržišnu privredu i, da su svi u Jugoslaviji prihvatili i podržali Antu Markovića i njegov program, da ga nisu minirali od početka i u Srbiji, i Hrvatskoj i Sloveniji, mi bismo sada imali nacionalni dohodak između 3 i 4 hiljade dolara. Ali, nacionalisti iznutra i oni izvana, koji su u raspadu Jugoslavije videli svoj interes, učinili su svoje i, eto gde smo sad svi skupa. Hajde dobro, tih izvana je uvijek koji su nam o glavi radili, ali ovi nisu, to je strašno. Kad sam izlazio iz Sarajeva preko Sokoca, zadržao nas je Milenko Renovica, koji je bio u Karadžićevoj vladi neki savjetnik za privredu ili tako nešto. Tada se pomenula mogućnost da i ja dobijem neko svoje mjesto u tom jadu. Na pamet mi nije padalo tako što! Pa ne mogu se svojih ideala odricati tek tako, preko noći mijenjati dres i ideje! Meni se sve to gadilo, ja sam jugonostalgičar i zato niti sam tada valjao ikome, niti danas valjam. I još nešto. Mnogi su komunisti promijenili komunistički za nacionalistički dres, ali gotovo nijedan pripadnik partizanskog pokreta nije to učinio i ja sam žestoko ponosan na to.
STECAK: Sad ste stanovnik Amerike, jedne svetske supersile. Kako Vam se sviđa ovje?
MILOVIĆ: Ja Ameriku, nekako, nikad nisam volio. Imao sam neku averziju i sve što sam mislio i obistinilo se. Ovo je po mom mišljenju, zemlja velikih čuda i velikih zabluda. Kontrasti su veliki, preveliki. Pa onda i taj novi svjetski poredak. Ne znam dokle će i kako će to dalje teći, ali jedno ću vam reći: brisaće se jednoga dana prašina sa Marks-ovih dijela, ma koliko to danas izgledalo nemoguće. Na kraju krajeva ono što je Marks prorokovao – da je imperijalizam poslednji stadij kapitalizma – obistinilo se, posebno se dobro osjeti ovdje u Americi.
STECAK: Zvučite ogorčeno i pesimistično. Je li zaista sve tako crno?
MILOVIĆ: Jeste! Stalno mi je na pameti slika od prije rata. Mi smo stanovali na strani, ponad doline rijeke Bosne, kuda su išli putevi i pruge. Pa, kad stanete naveče i pogledate dole u dolinu, vozovi iz cijele Evrope samo su tutnjali, samo čujete tutnjanje vozova i vidite osvijetljenu zemlju kompozicije koje nestaju u mraku i voze na sve strane svijeta.
Sada je sve pusto i jedino je dobro to što je rijeka Bosna opet čista. Sve ostalo je pusto i uništeno, zapušteno i zaraslo. Ko će opet pokrenuti te vozove? KO?