Veljko Milović:
Kako vratiti u život
prostor Gornjih Banjana?
Gornji Banjani podrazumijevaju prostor između Bratogošta, Kruške i Zaljute i sredine Utesa i Planinice, veza sa Golijom (Jug – Sjever) i Trepča – Crkvice (Istok – Zapad) koje pripadaju jednim i drugim Rudinama, premda računajući na sve četiri strane nikada nije bilo nekih preciznih granica, a slične su i po nerazvijenosti, bolje rečeno po zapuštenosti.
Osnovni problem navedenih prostora je loša ili nikakva infra struktura, tj loši putevi, struja, voda, zdravstvena zaštita, trgovina itd. Sobzirom da sam punih 60 godina vezan za probleme pomenutih područja, računajući od svoje šesnaeste godine, dajem sebi za pravo da saopštim javnosti, nadležnim ministarstvima i rukovodstvu Lokalne uprave Opštine Nikšić, kao i svim ljudima koji potiču iz ovih prostora, a mogu da pomognu oživljavanju ovih prostora.
U interesu toga krenuću sledećim redosledom:
Putevi:
Put koji vodi od Nikšića preko Trepača - Muževica - Dubočaka - Crnog Kuka - Somine Crkvica i dalje granica sa Hercegovinom.
Na dijelu puta preko Muževica neasvaltirano je oko 4 km. Zlatna strana je asvaltirana 1200 m. Ponovo je makadam kroz Dubočke do Crnog Kuka u dužini od 8,5 km tako da je neasvaltirano oko 12,5 km i sve se nalazi na dužini M.Z Crni Kuk.
Napominjem da sam od 2000-te god, od kada se nalazim na mjestu predsjednika Odbora M.Z., u godišnjem planu (koji je tražila služba za razvoj M.Z) svake godine, kao prioritet navodio asvaltiranje ovog dijela puta.
Obrazloženje: Ovo je najkraći put koji povezuje Nikšić sa granicom Republike Srpske i kraći je za 3 do 4 km od puta preko Golije, a od Crnog Kuka ili Crkvica i okoline kraći je za 19 km do Nikšića od puta preko Velimlja. Put prolazi praktično sredinom svakog navedenog sela. Kuće su kao seoske dobre, čak ima i novih, kao i dobrih štala i čatrnja (voda). Iako su oko 2/3 kuća prazne, naročito zimi, a štale i ljeti i zimi, a njihovi vlasnici najčešće žive u Nikšiću, premda ih ima u Podgorici, Vrbasu, Trebinju, Americi i td. niko se od njih nije odrekao svoje „đedovine”.
Na navedenom putnom pravcu, pored samog puta postoji i 5 škola i to nove ili adaptirane zgrade, kao i dvije na udaljenosti 4 i 5 km u koje sada nema đaka. Svaka od ovih škola ima svoj osnovni inventar, kao i po jedan manji pomoćni objekat i čatrnju.
Kada kažem najkraći put do granice sa Hercegovinom, mislim na granični prelaz kod Bitoljice između Toljevine i Korita (od Crkvica do Granice) postoji 8-9 km makadamskog puta, a na strani Republike Srpske do Korita ima 5 km. Kako saznajem, postoji obećanje odgovornih rukovodilaca iz Bileće da će oni njihovih 5 km asvaltirati odmah čim crnogorski dio bude asvaltiran. Još za vrijeme zajedničke države, hercegovci su bili puno zainteresovani za izgradnju ovog putnog pravca prema Nikšiću.
Drugi putni pravac: Računajući na raskršće kod spomenika na Crnom Kuku, a to je put sjever – jug. Na jugu ide prema Velimlju, a na sjeveru prema Utesu i dalje u Goliju.
Put koji vodi od Velimlja preko Crnog Kuka za Crkvice (oko 30 km) jedini je koji funkcioniše kao glavni put do ove dvije M.Z. Saznajem da se u Lokalnoj upravi govori da će se ovaj put doraditi i imati ulogu magistralnog puta, što bi bio jedan veliki doprinos ovim krajevima. Na čitavom ovom putu asvalt je oštećen, ispucao, postoje velike rupe i sl. Akcijom mještana put je okrpljen prije 3 godine. Opština je platila asvalt (13 kamiona), prevoz i rad valjka. Međutim, ovo se ubrzo opet oštetilo, tako da je sad stanje puta još lošije. Mora se imati u vidu da je to jedan sloj asvalta postavljen prije 30 godina, a posebno jer se radi o uskom zastoru oko 3,5 m koja je praktično jedna kolovozna i saobraćajna traka, tako da je frekvencija saobraćaja duplo veća nego na magistralnom putu. Posebno je pitanje što je na ovom putu veliko opterećenje saobraćaja teških kamiona (šlepera i prikoličara) preko 20 t bruto težine. Ovakvim asvaltom zabranjuje se saobraćaj, odnosno prevoz tereta ove vrste, sve dok se postavi drugi sloj asvalta, a to se radi i u pojedinim zemljama u okruženju.
Na ovom putu (Velimlje – Crkvice) nalazi se oko desetak nasipa. Većina je u kritičnom stanju, naročito ako naiđe teško vozilo, može doći do rušenja i da se napravi ogromna pometnja jer su se nasipi morali raditi na tvrdom terenu (klanci), tako da se to nema kuda zaobići, niti postoji alternativni put. Na ovo se mora odmah intervenisati!
Put prema Goliji
Od spomenika na Crnom Kuku do mjesnog groblja oko 700 m je asvalt. Dalje prema Utesu je stari put (oko 4 km) urađen 1958-1959 godine. Iako je put ručno rađen, bez mehanizacije, u prilično je dobrom stanju i trasa je ispoštovana u potpunosti. Naravno, potrebno je počistiti krajeve i vratiti korniže (ivičnjaci). Širina puta sa kornižima je oko 6 m. Djelimično je nasut drobljenim kamenom tako da mogu da saobraćaju sva vozila (naravno makadamskim putem).
Dalje prema Utesu i Goliji, 2000 – 2001 god probijen je put oko 5,5 km nove trase i popravljen postojeći oko 1,5 km, tako da smo ga pripojiili magistralnom putu koji ide kroz Goliju. Prema projektu, tu su nedovršena nekolika uspona i dvije krivine, gdje se mora kamionima revizirat. Sve to se može uraditi sa jednom kombinovanom mašinom za dva dana, a mi nikako ne uspijevamo da se izborimo da to uradimo evo 12 godina. Naravno, put treba nasuti sitnim materijalom. Tada kao planinski put sa tvrdom podlogom može opstati, bez popravke 10 godina.
Što se tiče asvaltiranja, dobro bi bilo produžiti asvalt 2-3 km (od groblja prema Jasenu). Slično treba uraditi i sa golijske strane, tj neđe do krajnjih kuća, posebno zato što se tuda prevozi ogromna drvna masa.
Iako kažemo da se sve raselilo, kao što i jeste, opet postoji ispod samog puta 9 kuća i vikendica koje su očuvane ili nove i sve su uslovne za zimovanje. Naravno, sve su zimus zatvorene, osim jednog staračkog domaćinstva koji su ostali tu da zimuju. Pretpostavljam da je slično i na golijskoj strani. Znam i za 3 mlada, familijarna čovjeka koji su predali zahtjev za dodjelu kredita kako bi držali stoku. Ovo sve ističem da je neophodno ove puteve dovršiti kako bi ljudi imali sigurnost da ovdje stanuju i privređuju baveći se tradicionalnim poslom ovog kraja, a kao glavna djelatnost je držanje stoke i proizvodnja krompira. To i ne može jedno bez drugog (potrebno je stajsko đubrivo).
U ovom mom saopštenju najviše sam se dotakao puteva. Iako to nije jedini uslov da bi narod tamo mogao da živi, iako putem dolazi sve, pa i stubovi za struju, voda u cistijernama, asvaltna masa, kao i mnogo toga što nikako ne bi moglo doći bez puteva. Odmah iza puteva dolazi struja i voda. Što se tiče struje, svaka kuća u gornjim Banjanima ima uvedenu struju. To je urađeno sedamdesetih godina (nešto kasnije od ostalih), tako da je mreža stara oko 40 godina. Takođe, trafo stanice su dotrajale pa je sve vrlo teško održavati. Posebno pitanje je raseljenost, mala potrošnja pa i mala naplata. Zbog toga postoji bojazan da će se isključiti solidarnost, jer će se morati prihvatiti ekonomska računica, tako da bi situacija bila gora po pitanju održavanja.
Vode u Gornjim Banjanima
Čitavi Banjani se smatraju bezvodnim područjem. Poznato je da tamo ne protiče nijedna rijeka, čak ne postoji ni jači potok koji teče po površini zemlje, a šta je ispod površine zemlje, to narod ne zna. Ljudi su od davnina orjentisani na zaustavljanje kišnice. Pravljeni su ublovi. Blizu katuna su pravljene lokve za pojenje stoke. Ako je neđe odgovarao teren pokrivan je snijeg. Održavane su (čišćene i začepljane) prirodne kamenice. Sve je to bilo nesigurno. Svakog ljeta i jeseni, mještani su se bojali suše, jer se držala velika stoka, pa je brzo nestajalo vode.
U novije vrijeme, naročito nakon oslobođenja, kada su probijeni putevi, ljudi su napravili čatrnje. Čak svaka kuća u kojoj je živjela porodica u prethodnih 20 godina, posjeduje čatrnju blizu kuće od 10 do 30 kubika vode. To računaju da je dovoljno, kako narod kaže: „za suda“, za kućne potrebe, na stari način, voda se zavati kantom i donese u kuću.
U današnje vrijeme, neki mlađi ljudi bili su dosjetljivi, pa su napravili vode na uzvišenju iznad kuće. Uveli su vodu u kuću i instalirali sanitarne uređaje kao u prigradskom naselju. Pored toga su i vodili računa da tu može prići kamion sa cistijernom kako bi mogao dopuniti vodu u slučaju nestanka, što je svakako za svaku pohvalu.
Voda Crni Kuk
Voda Crni Kuk je jedina živa voda na prostoru Banjana. Prema nekim dokazima nađena je krajem 18-og vijeka. Postoje pisani dokumenti o vijećanju banjskih glavara koji su uvijek bili saglasni da je to svojina svih porodica koje žive na tom prostoru. Znači da je i tada smatrano da vode ima dovoljno, samo je bilo pitanje kako tu vodu koristiti jer je imala loš pristup. Mještani su otvor proširivali postepeno, u više navrata. Najviše je intervenisano prilikom velikih suša, kada je nivo vode bio znatno niži. Razlog je bio to što je na jednim mjestima bio uzak prostor, pa čovjek nije mogao da siđe kako bi zahvatio vodu kantama i iznio je vani. Više puta je vršeno i miniranje, iako se teško dolazilo do eksploziva. Tako da je 1954 god, kada je suša trajala do kraja Decembra, otvor proširen do krajnje kote, dokle se najdalje spuštala voda. Uglavnom tu nikad nije nestalo vode. Bio sam u prilici da se spuštim do te krajnje kote. To je bilo tih dana 1954 god. Sjećam se da sam bio do vode, zavatao kante i dodavao onome iznad mene. Tu se trevilo proširenje i moglo se normalno uspraviti. Zato su mi tu dali, kao najlakše mjesto iz solidarnosti, jer sam imao 15 god, a za čitavu liniju ispod stepenica (skalina), đe je trebalo od 15 do 17 jakih i spretnih ljudi koji će na svako 2 min zamijeniti punu i praznu kantu i dodati je dotičnom za dalji transport. Dobro se sjećam da sam tu smjenu, koja je trajala nešto više od sat vremena, jedva izdržao. Čak je to mnogo povoljnije mjesto od onih koji su morali da stoje na nekim primitivnim stepenicama đe se voda stalno prosipa po tijelu. Ovo sve navodim sa namjerom da pokažem javnosti, kao i mlađim generacijama koje su rođene na ovom prostoru i ne znaju da tu postoji živa voda koje ima dovoljno. Zašto mlađa generacija nije upoznata sa ovim postoji objašnjenje da nijesu imali potrebu da o tome misle. Vremena su se brzo mijenjala. Mladi ljudi su usmjereni gradu, industriji. Bilo je posla za sve, posebno muškarce, bez obzira da li su završili školu ili ne. Stariji su nerado ostajali da žive u sve težim uslovima. Kako su se uslovi u gradu poboljšali (naravno u odnosu na postojeće) na ovim prostorima su sve lošiji. Za navedeno imam dosta primjera, ali ih sada neću navoditi, jer ne namjeravam da ikog za ovakvo stanje okrivljujem, a ne znam ni koga bih. Svi smo u suštini krivi.
Ako računamo na savremenu upotrebu korišćenja vode, onda se mora računati na vodovod – česmu. To je isto kao što nema pravog osvjetljanja bez sijalice, iako je svijetlo i lampa.
Upoznat sam da se planira izgradnja nekih lokava kao što je urađeno u Goliji. Čujem da je to pomoć Republike Kine bezvodnim područjima. Slažem se da je svaka pomoć dobro došla, ali je potrebno ispravno usmjeriti. U Goliji je drugačija situacija. Oni nemaju žive vode tako da oni najbolje znaju šta im je najbolje raditi.
Smatram da nema nikakvog opravdanja praviti te lokve i u njih ulagati tolika sredstva i trud, bez obzira odakle su sredstva došla, a zanemariti ovu vodu koju je priroda locirala na pravo mjesto, a sigurno i naši predci uložili su dosta da vodu otkriju i zaštite.
Voda je ograđena čvrstim zidom od kamena sa dvoje stepenica. Nivo vode se nalazi na 4 m od površine zida. Izgleda kao otvoreni bazen prečnika 5 – 6 m. Struju smo proveli pored samog zida, stub se nalazi na udaljenosti 3 – 4 m od zida.
Šta treba uraditi sa vodom Crni Kuk (moje mišljenje)
Treba napraviti rezervoar 150 -200 m3 na jednom od uzvišenja iznad vode. To bi bila udaljenost od bazena, od 400 do 500 m I visinska razlika oko 100 m. To znači (nivo vode je oko 1050 m nadmorske visine), rezervoar bi bio na 1150 m nadmorske visine, tako da bi se vodovod mogao raditi (slobodnim padom) u skoro čitave gornje Banjane. Teren je ravan, da se lako mogu ukopati cijevi za izbacanje vode iz bazena u rezervoar. Rezervoar može biti betonski ili metalni, zavisi kako bi stručni tim odlučio. Uglavnom na ovom sistemu bi trebalo ugraditi sve uređaje (za kontrolu, ispitivanje ispravnosti, kao I nivoa vode) kao što se to radi na svim savremenim vodovodima. Na rezervoaru treba uraditi priključke za odašiljanje vode. Moja je ideja da se voda dovede do mjesnog centra I da se uradi jedna javna česma ispred zgrade đe se nalazi škola, mjesna kancelarija, policija, a nadam se da će pored njih biti još nekih objekata. Bilo bi potrebno ostaviti posebni priključak za punjenje cistijerni kojima bi se odvozila voda po okolnim selima (po nekoj razumnoj cijeni) kako bi mještani punili svoje čatrnje I koristili je u druge svrhe. Udaljenost od rezervoara do javne česme bi iznosio oko 500 m, a pola dužine može da se vrati istom trasom kuda ide dovodna cijev. Kada bi se završili navedeni poslovi I voda potekla iz česme, to bi bili ostvareni snovi starije generacije koja potiče sa ovog prostora, pa đe god da se nalazili u svijetu.
Da pojasnim ovu moju ideju!
Za ovaj projekat sam se zalagao prije 30 godina. Kasnije sve više kada sam se bolje upoznao sa novim materijalima I tehnologijom koja omogućava da se dođe do vode na savremen način, kao što to danas ima čitav razvijeni svijet. Poznato je koliko ima malo pitke vode na planeti, a mi zaboravljamo da kod nas postoji ovaj prirodni resurs. U poslednjih dvadeset godina, nekoliko puta je pokušavano ispitati vodu. Jednom prilikom je ispitivan I kapacitet vode. Mislim da je to radio Zavod za ispitivanje građevinskog materijala. Voda se prelivala preko puta, pa je I zaključeno da vod ima dovoljno. Saznajući za ta ispitivanja, pok. Ćano Koprivica je poslao stručnu ekipu iz MONTEKS – a koji su uradili projekat. Tim je vodio pok. Vlado Pejović, mašinski inžinjer. Pošto sam sa Vladom bio dobar prijatelj, više puta mi je objašnjavao kako projekat izgleda. Takođe mi je pokazivao I neke njihove crteže koji su bili dosta jasni. Bio je projektovan rezervoar na glavicu, česma u centru I 4 pojila (kako su ih nazivali) na 4 strane na udaljenosti po 1 km u odnosu na rezervoar. Ja sam I tada smatrao da je taj projekat sa pojilima skup I da se može uraditi mnogo jeftinije I savremenije. Moje mišljenje sam saopštio u razgovoru sa ing. Pejovićem, koje je on u potpunosti prihvatao. Na kraju razgovora mi je rekao da je “Gazdina ideja” takva I da ja ne brinem koliko će to koštati, sigurno sa najboljom željom da se to uradi od strane svih učesnika u projektu. Ubrzo su Ćano I Vlado oboljeli, njih više nema, a na projekat je skroz zaboravljeno.
Namjerno sam izložio neke detalje šta je rađeno, kako bih dokazao koliko je vrijedna ova izgradnja. Ovim se obraćam, čak I molim, odgororne iz lokalne samouprave gradonačelnika Grbovića sa svojim timom, izvršnu vlast, a posebno Ministarstvo poljoprivrede na čelu sa ministrom Petrom Ivanovićem, kako bi se ovo pitanje pokrenulo. Znam da je teško doći do sredstava , ali treba početi tako što će se projekat skicirati izlaskom na teren u čemu je najvažnije (približno) izračunati koliko bi koštala izgradnja ove prve faze. Tek tada bismo pronalazili mogućnosti kako da se zatvori finansijska konstrukcija. Ovo nijesu nikakva velika sredstva I mogu se iznaći, samo je potrebna dobra volja.
Struja preko Utesa
Poznato mi je da Golija i sada dobija struju iz Gacka, da je pokušavano da se dalekovod koji ide od Gornjeg Polja produži, a urađeno je neđe do u Srijede i nikako da se sastavi. Poznato mi je da je od strane stručnih ljudi koji su radili u Elektroprivredi, predlagano da je to bolje sastaviti sa trafostanicom Vilusi, odnosno „iz Banjana“ kako oni to znaju da kažu. Ranije se sa banjske strane nije o tome razmišljalo. Ovo pitanje je pokrenuto u prethodnih desetak godina, od kada je napravljen put preko Utesa kao i planinska kuća na Utesu koju baštinimo zajedničkom kućom Golijana i Banjana. Konsultovao sam ljude od struke, a koji dobro poznaju ovaj teren, kao i probleme napajanja strujom Golije i gornjih Banjana. U potpunosti su saglasni sa žiteljima koji gravititraju sa jedne i druge strane Utesa, kako bi se napravio strujni prsten, đe bi bila dupla sigurnost, posebno u zimskim mjesecima kada je mnogo više kvarova, kako na mreži, tako i u trafostanicama. U tom slučaju je, kako kažu, dobro došla i ova veza od Gacka.
Šta sve treba uraditi da se ovaj posao završi?
Potrebno je provesti liniju na udaljenosti 4,2 km ako se računa da linija ide pored ceste. Ukoliko bi se išlo pravom linijom, trasa bi bila kraća za oko 1 km. Morala bi se ugraditi jedna mala trafo stanica. Moje mišljenje je da je ispravnije liniju voditi pored puta, iako je prečicom potrebno nešto manje materijala, duž puta je lakše izvesti radove, kao i lakše održavanje linije.
Lijevo od puta nalazi se Jasen đe ima od 20 do 30 zidina koje su nekad bile kolibe. Svaka koliba je imala svoju vodu ( od 5 do 50 m3). Sada imaju dvije kolibe koje su održale krov, imaju i tri čatrnje koje su pune vode. Ostalo je sve oronulo. Sa desne strane puta nalazi se Rasova koja počinje od puta u dužini 5 – 6 km do zapadnog dijela Njegoša. To smo nazivali Miljanićki katuni, iako su na početku bili katuni Ognjenovića i Radojevića. Slična je situacija i u Rasovi, samo što su ovi katuni, za razliku od Jasena, potpuno zapušteni jer nema puta, pa nema ni interesovanja.
Sa desne strane puta prema istoku, prostire se Planinica. Istočno od planinske kuće, na udaljenosti od oko 400 – 500 m nalazi se zaravan Brlozi. Početkom 20 vijeka, duž ove zaravni bilo je 10 ili 12 koliba koje su zidane od kamena, a sada se od njih prepoznaju omeđine. Ti su katuni, kao i oni u Jasenu, bili svojina porodica donjih Banjana, odnosno porodica iz okoline Petrovića. Pošto ti ljudi nijesu imali svoju planinu, data im je ova „divna“ planina za ljetovanje i ispašu stoke. Zemljište i šuma bili su državni, kao i sada.
Posebnu atrakciju ima predio od Utesa (od kuće i čatrnje) n. visine 1370 m do vrha Planinice – n. visine 1563 m. Sa ove najvisočije kote može se vidjeti more, doduše ja nekako dvogledom, a neki momci i golim okom. Ova razdaljina. Oko 3 km veoma je interesantna za izletište i još neke turističke sadržaje. Ali je najprije potrebno ovaj prostor oplemeniti putem i strujom. Već postoji neka putanja što su pravili planke prilikom izvlačenja šume, a veći dio je zaravan, tako da bi sa malo rada terensko vozilo moglo izaći na vrh Planinice, što bi za neki vid turizma mnogo značilo.
Ovo navodim iz razloga što bi povezivanje strujom ova dva područja bila od velikog značaja. Napominjem da danas ni katun ne može bez struje. U našem slučaju ovo bi bio najefikasniji način za svaki objekat koji bi bio sagrađen na ovoj liniji i u blizini, kako na banjskoj, tako i na golijskoj strani.
Šta je uslovilo zapuštenost ovog prosora
Kolonizacija jednog broja porodica za Vojvodinu nije ništa odštetila ove prostore, čak se rasteretilo od prenaseljenosti. Ukidanjem opštine Velimlje 1962 god, kojoj su pripadale sadašnjih pet mjesnih zajednica, došlo je do brzog raseljavanja, najviše u Nikšić, a nešto manje u Titograd, Trebinje, primorske gradove, kao i u Vojvodinu.
Moramo priznati da je Opština Velimlje, za petnaestak godina rada više doprinijela razvoju Banjana nego 50 god od kako je pripojena Nikšiću. Probijeni su putevi, urađene dvije bolnice – Velimlje i Kosijerevo, od kojih sada ni jedna ne radi, otvoren je rudnik boksita u Podljuti, urađene zgrade osmogodišnjih škola u 4 mjesna centra, nabavljena 2 motorna mlina za mljevenje žita na Velimlju i u Crkvicama, a što je interesantno, dijelovi su dogonjeni na konjima sa najbliže željezničke stanice, jer nije bilo ceste. Opština nije mogla sama, iako je htjela da izvodi navedene radove. Za sve ovo uključivali su se ljudi (revolucionari) iz Beograda ili Sarajeva, a koji su za 4 godine NOB-a dobro upoznali vrijednosti ovog prostora i naroda.
Posebnu reakciju ovog naroda izazvalo je ukidanje željeznice Nikšić – Čapljina, sedamdesetih godina. Održavani su brojni sastanci organizacija SK, SS, omladine i td. na kojima su nam predstavnici vlasti objašnjavali kako te željeznice nijesu rentabilne, kako se uskoro otvara nova pruga normalnog kolosijeka Beograd – Bar, da će se u Beograd moći stići za 6 h,(odakle do Beograda za 6h?) ili iz Beograda na more za 8 h i td. Vidjelo se da su tu zapostavljeni interesi zapadnog dijela Crne Gore, kao i Bileće i Trebinja, a da ne govorimo o seoskom području Rudina i donjih Banjana, đe su mještani (oko same pruge) imali posao, oko 50 radnika, tj da 50 porodica pristojno živi na svojim, obično malim imanjima. Šta je ova pruga značila za Željezaru “Boris Kidrič”, za prugu Nikšić – Podgorica i ostalu nikšićku privredu. Ovdje je uvijek bio problem prodaje proizvoda. Nikšićki stočni Pazar kao i pijaca uvijek su bili nepristupačni proizvodima iz pograničnog dijela prema Hercegovini. Jedno što je velika udaljenost, a drugo što to tržište ne poznaje ove proizvode, nema neke tradicije, a preokupirano je proizvodima iz bliže okoline i sa sjevera. Poslije rata, naša glavna trgovina bila je prema Trebinju i Bileći, koja je sada nemoguća zbog nekihh graničnih barijera.
Gdje treba usmjeriti proizvode sa našeg prostora (kad ih bude i ako ih bude)?
Stara je tradicija da su proizvodi gornjih Banjana masovno išli za Boku. Mislim na stočne proizvode (meso I bijeli mrs) I krompir. Starosjedioci Boke Kotorske, čak I Herceg Novog, pa sve do Konavala I danas pričaju o kvalitetu banjske jagnjetine, jarčevine, krtole I td. Moramo priznati da su slično poznati I golijski proizvodi. Na tom tržištu je lakše postići brend za pomenute proizvode, nego iđe ovamo na istočnu stranu. Brend je praktično poznat samo ga treba kontrolisati I zaštiti, sobzirom da je u čitavoj Boki veliki priliv stranih turista, što ujedno doprinosi I većoj potrošnji hrane, naročito mesa, mliječnih proizvoda, kao I krompira, što su ustvari najskuplji prehrambeni proizvodi. Sve ove namjernice mogu se dobiti na ovim područjima, samo je potrebno potencijalnim proizvođačima dati sigurnost da proizvode za poznatog kupca uz garantovanu cijenu iz čega slijedi I dogovoreni kvalitet. To bi bio I najisplatljiviji izvoz, odnosno smanjio bi se uvoz.
U prilog ove zamisli dobro bi došla modernizacija puta Velimlje – Vilusi, posebno naglašavam Viluse, jer je to važna raskrsnica prema Risnu I Trebinju. Zahvaljujući novom putu prema Risnu, Velimlje – Boka bile bi blizu. Ovo je jedini uslov da Banjani vide korist od magistralnog puta Risan – Žabljak. Iako ovo izgleda kao ironija, to mi nije namjera.
Moram istaći da se sve važnije investicije dešavaju daleko od Banjana, a sve to mora biti iz zajedničkog budžeta. Prva sječa šume poslije rata 1946 god, počela je u Somini. Tada su naši ljudi znali gdje ta drvna masa ide jer su tamo radili, pa iako u radnim akcijama. I sada traje ta sječa, čak je proširena I produžena, samo je razlika što sada ti mještani ne znaju ko su radnici, ni ko su koncesionari. Samo znamo (kako kaže jedan starac koji tamo živi) “da nam kamioni razvališe ovo malo puta što smo sami izradili”. Ogrijevna drva koja godinama idu iz Banjana u Nikšić, a skoro sva pitoma drva su iz Banjana I Golije. Jedna propratnica na 7,5 m3 košta 12 €. To su drva iz privatnih šuma koje su više posječene, a za uzvrat tome I mnogo drugoga, kao razni porezi, prirezi, takes, registracije vozila I td. Sve se to sliva u neke budžete, a ovaj dio Nikšićke opštine nema baš ništa od toga.
Aktuelna je rasprava u vezi Bilećkog jezera. Jedna količina te vode dolazi sa područja Crne Gore, a glavna polemika je usmjerena na pitanje koji procenat te naknade pripada Republici, a koji Opštini Nikšić, a nigdje nema riječi o tome sa kog područja voda dolazi, niti đe se ta sredstva mogu usmjeriti. M.Z sa čijih prostora voda dolazi na Bilećko “oko” su Vraćenovići, Crkvice I Crni Kuk. Ove M.Z (njihovi odbori) nemaju nikakvog uvida u ovo, ne da ne bi htjeli, nego nemaju nikakvog uporišta u zakon, jednostavno su “mrtvo slovo na papiru”. Tu se mora nešto mijenjati.
Imao bih da navedem još mnogo podataka u vezi napuštenosti I zapuštenosti pomenutog područja. Znam da sam odužio moje izlaganje, a sve sa željom da se nešto uradi kako bi se zadržalo ono malo stanovnika što sada tamo živi I još jedan dio povratnika koji momentalno nemaju boljeg izbora. Uporan sam u tvrdnji da kada bi se realizovale ove moje zamisli, tj put, voda, struja, na ovom području bi se moglo pristojno živjeti, naravno uz veliki rad kao što je to uvijek bilo. Smatram da, bez obzira na krizu, ovo se može uraditi, jer ođe od svega ima početak I krajnje je vrijeme da se interveniše. Zbog toga molim sve odgovorne subjekte: ministarstva I lokalnu upravu, kao I sve ljude kojima je porijeklo sa ovih prostora, bilo das u biznismeni, dijaspora, povratnici, kao I naše koloniste kojih najviše ima u Vojvodini koji sada imaju prava na svoja bivša imanja.
Još nešto ukratko: Saznajem za veliki broj zahtjeva iz svake opštine u Crnoj Gori kako još nemaju struju, put, kako bi trebalo raditi vodovod I tome sl. Ljudi koji to traže su upravu, jer je to neophodno da bi se tamo živjelo, ali bi nadležni trebali da vode računa o prioritetu, imajući u vidu koliki je to proctor, koliko stanovnika na tom prostoru živi, koliko ih je ranije živjelo, čime se bave I šta proizvode. U interesu ovih dokaza navodim nekolika uporedna podatka. Ukupna površina Opštine Nikšić iznosi 2070 km2 , više od ½ odnosno 1057 km2 je pripadalo Opštinama Velimlje i Krstac. Površina Podgorice iznosi 1398 km2 đe danas živi oko 180 000 stanovnika. U Nikšiću sa prigradskim M.Z živi oko 50 000, a na području ove dvije bivše opštine oko 1600 stanovnika i to pretežno staračkih domaćinstava i neženja. Još jedan interesantan podatak je da je po završetku rata 1945 god Nikšić imao oko 4 000 stanovnika, a sami Banjani oko 5 000.
Pozdrav svim ljudima dobre volje!
Veljko Milović
Tel. mob. 067 808 309
Fixni. 040 235 130